U BiH i danas traje agonija oko 7.000 izbjeglica jer nisu došli na red da dobiju vlastiti krov nad glavom, već žive u neuslovnim kolektivnim centrima gdje često obolijevaju. Zajedno s njima oko 145.000 porodica čeka na obnovu kuća.
Tek desetina potreba, koje se odnose na povratak, može biti realizovana. Oni koji su se vratili nemaju posla, mnogi ostaju prijavljeni u mjestu izbjeglištva zbog zdravstvene zaštite, njih oko 2.800 je u mraku, djeca im pješače kilometrima do škole, a kada se vrate kući nemaju nikakvih sadržaja kojim bi ispunili slobodno vrijeme.
Uprkos tome, u Uniji za održivi povratak i integracije BiH, iz koje su i upozoravali da se novac za povratak većim dijelom zapravo troši za ostanak, kažu da su zadovoljni procesom povratka. Razlog je to što je imovina vraćena skoro svim izbjeglicama i raseljenim, a za 15 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma obnovljeno je 68 odsto kuća, među kojim su i one što služe kao vikendice.
Dosadašnjim tempom obnove, zasjenjene tvrdnjama izbjeglica da plaćaju da se nađu na spiskovima općinskih komisija za rekonstrukciju kuća, trebaće još desetak godina da se vrate svi koji to žele. Doduše, hvale se iz ministarstava da je zadnje tri godine pojačano razumijevanje za ovu problematiku, pa izdvajaju mnogo više iz budžeta. Potrebne su, valjda, godine da se shvati da treba riješiti izbjegličko pitanje. Tako se sada planira uzeti i pola milijarde KM kredita da se povratak, ostanak i nadoknada štete riješe za četiri godine, a oni koji to treba da realizuju ignorisali su skup posvećen povratku.