Nevjerovatno, ali istinito u Bosni i Hercegovini postoji selo iz kojeg ni mladi ni stari ne bježe, nego čak napuštaju velike gradove i vraćaju se u njega.
Eto, ni ja ne bih vjerovao da mi je neko pričao, ali putujući goletnom Hercegovinom svratih pa se uvjerih. Tako da nije mit, nije bapska priča. Maleno selo Krekovi nadomak Nevesinja brojnije je danas nego na popisu 1991. godine. Brdoviti Krekovi danas broje oko 450 stanovnika. Od ovog broja većina sada odraslih i onih u poznim godinama su bili izbjegli za vrijeme rata. Neki su u godinama poslije nesrećnog sukoba završili fakultete, udali se i oženili, djecu stvorili, dobili prve sijede, plakali i smijali se, generalno mnogo toga se promijenilo u njihovim životima. Mnogo toga se promijenilo, ali samo jedno nije. Ljubav prema zavičaju, ljubav prema krekovskom kamenu, hladnom vjetru što probija kosti. Svi oni su sanjali da će se vratiti tamo gdje je sve počelo i obnoviti rodnu kuću, a to su i dosanjali.
Kao u kakvoj romantikom iskrivljenoj priči koju su djedovi i bake imali običaj da nam pripovijedaju dok smo bili mali, sjećajući se svog djetinjstva, Krekovima se danas svakodnevno prolamaju dječji smijeh i cika. Igralište koje su mještani skoro u kompletu sami izgradili uvijek je puno mališana koji "gone" fudbal, voze bicikl, preskaču lastiš...
Područna škola broji oko stotinu đaka. Da, dobro ste pročitali područna škola, maleno selo i stotinu đaka stoje u istoj rečenici.
A da vidiš tek kada dođe vrijeme sjetve, kažu mještani, pa to 50 traktora krene niz put pa od njive do njive, komšija pomogne komšiji, brat bratu, svako svakome.
U Krekovima nema ni "starog običaja" da se rod najrođeniji posvađa oko međe. Ne pamti se, kažu, kada se neko posljednji put zavadio.
Opustješe nam sela, dragi Bosanci i Hercegovci. Ugasiše se ognjišta, zarastoše grobovi predaka. Ne zato što selo ne valja ili što je život nemoguć, nego zato što niko neće da mu se vrati, niko osim Krekovčana, koji pokazuju da je opstanak sela i te kako moguć.