U Trebinju žena s četvoro djece, izbjeglica koja ne želi da joj se zna identitet, preživljava sakupljajući staru ambalažu. Sabahudin Gegić iz Višegrada sa osmoro djece preživljava zahvaljujući dječjim nadoplacima, a u selu Čavaš, opština Ravno, povratnička porodica Maksima i Vinke Milošević živi i bez struje i bez vode, u rođakovoj kući.
Zajednička osobina svih ovih ljudi je što se malo ko brine o uslovima njihovog preživljavanja.
I ne zna se da li im je gore ljeti ili zimi, naročito u onim domaćinstvima koja nemaju struje, jer se ljeti namirnice, i ako ih ima, brzo kvare, a zimi mnogi nemaju ni uslove za grijanje na čvrsto, ili, pak, nemaju ni drva.
Centar za socijalni rad Trebinje, ipak, dosta je odmakao od mnogih sličnih ustanova u Republici Srpskoj, jer, kako kažu, samo zahvaljujući sluhu lokalnih vlasti imaju više programa i novca za pomoć ovakvim porodicama, koje su, usput budi rečeno, ove zime dobile i ogrevno drvo i pomoć.
Sa druge strane, i tamo gdje bi opštine mogle reagovati, ne reaguju, čini se, na pravi način, jer, porodica Milošević u selu Čavaš je starosno nesposobna da obnovi svoju kuću, i pored volje opštinskih vlasti da im, kako kažu, zahvaljujući samo srpskim predstavnicima u vlasti ove opštine, doniraju materijal. Ovakve kuće nema ko obnoviti, bez sistema ključ u ruke, nezbrinutu djecu u siromašnijim opštinama nema ko školovati, kupiti im čizme, bunde ili ogrev, iako još jedna zima neumoljivo dolazi.
I, još jedna stvar je bitna. I pored novca, nekada nedostaje samo malo ljudske volje, nekada samo jedna topla riječ odgovornih ljudi.