Nevladinom sektoru, predstavnicima vlasti, pa i običnim građanima, od "dolaska" demokratije na prostore BiH 1990. godine, usta su puna fraze "ljudska prava".
Što se više o pravima čovjeka priča, tih prava sve manje ima.
Pola miliona ljudi nema pravo da radi, nezaposleni su.
Pravo na liječenje građani u BiH imaju sve dok se ne razbole. Tada se obično ispostavi da se ljekari plaćaju novcem kojeg nemaš.
Pravo djece na školovanje ide preko pleća, novčanika, roditelja.
Međutim, demokratske promjene devedesetih godina ipak su donijele neke pozitivne pomake u poštivanju ljudskih prava.
Prava zločinaca poštuju se i do najmanje sitnice. Što si teže zločine počinio, što si više ljudi pobio, prava se više i poštuju.
Dovoljno je da osumnjičeni osjeti i najmanju bol u leđima, kao Zulfikar Ališpago, osumnjičeni za zločine nad Hrvatima u Trusini, pa da mu sud odredi mnoge skupe pretrage, da okupi konzilij ljekara da se brinu o krhkom zdravlju osumnjičenog zločinca. Zbog bola u leđima i "prava" osuđenog da prisustvuje procesu cijeli proces bude odgođem za mjesec dana.
Prava zločinaca poštuju i kada je u pitanju pritvaranje. Bez obzira što si optužen da si naredio da iz kolone budu izdvojeni svi vojno sposobni muškarci, da budu poredani pred liticom, da budu strijeljani, a kasnije da za njima budu bačene bombe, imaš pravo na odbranu sa slobode.
Nije čudo što su do sada Dušan Janković, Momir Savić i Mirko Todorović, osuđeni za najteže zločine, pobjegli od zatvorske kazne. Čudo je što je iko od ratnih zločinaca iza rešetaka s obzirom na prava koja uživaju.