Utrkivali su se juče izlizani političari i političke marionete iz Beograda da hvale presudu ubicama Zorana Đinđića, tvrdeći da je pravda u državi Tadića i Koštunice dostižna i pravična. I jeste takva, ali samo za njih i njihovo okruženje.
Ono `lešinarsko`, koje je bahato i po prvi put došlo na sud, sa istom namerom kao kad dolazi na doček pobednika Evrovizije; po politički profit, koji su i juče pokušali da zarade na Zoranovom ubistvu, a za sopstvene političke ciljeve i ambicije, a koje su inače u potpunoj suprotnosti s pravdom koja bi jedina imala smisla:
A to je pravda ne za njih, već pravda za Zorana i njegovu porodicu, kao i za one građane Srbije koji iščekuju ostatak istine. Pravda, koja bi naručioce i inspiratore ovoga ubistva dovela na optuženičku klupu, a ne u zgradu Vlade Srbije, pravda koja bi svima pokazala ko je imao najviše koristi od Zoranovog ubistva, što svaka pravda podrazumeva.
Pravdu koja bi glasačima Zoranove stranke omogućila da vide kažnjene Tijaniće, Bulatoviće, Jočiće, Naliće, a ne unapređene. Pravda će biti zadovoljena tek kad se zvanično potvrdi ono što danas znaju svi, da iza Zoranovog ubistva stoji Koštunica, njegovi saradnici i njihova politika.
Dok se to ne desi, ne preostaje nam ništa drugo nego da gledamo licemerje i pokvarenost rukovodstva Zoranove stranke, na čelu sa onim koji sebe naziva Zoranovim naslednikom, kako glasaju za Mihajlova, kleče pred Koštunicom, opstruišu optužnicu, sede sa ubicama i uživaju blagodeti Zoranovog nestanka. Podržavajući njih podržavaju i izvršioce ovoga ubistva, juče i osuđene, masovne ubice i ratne zločince, one koji sa osmehom i verom u boga kolju i kasape, a imaju bezgranično poverenje u Koštuničinu vladu.