Kažu da je pravda spora, ali dostižna. Nažalost, nekome ko 16 godina čeka da na optuženičkoj klupi ugleda odgovorne za smrt najmilijih čekanje postaje noćna mora.
Prije 16 godina, 37 muškaraca iz Kasindolske ulice u Sarajevu, od kojih je najmlađi imao 22, a najstariji 55 godina, odvedeno je u zloglasni logor "Kula". Članovi njihovih porodica znaju da su tamo bili do 17. maja 1992. godine, kada im se gubi svaki trag. Prošle godine 25. maja pronađeni su u masovnoj grobnici na Romaniji. Utvrđeno je da su ubijeni na brutalan način. Konačno, 16. oktobra prošle godine njihove duše našle su smiraj. Istog dana svih 37 Bošnjaka zajedno je ukopano, jedan do drugog, isto onako kako su i ubijeni. Oni su našli svoj mir, ali njihove porodice nisu, jer niko od oko 40 osumnjičenih koje žene iz Kasindolske ulice javno prozivaju nije izveden pred lice pravde. Prvi na tom spisku je Milenko Tepavčević, koji je prije suspenzije bio šef jednog odjela u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA). U istoj onoj agenciji koja je formirana, između ostalog, kako bi se bavila istragama o ratnim zločinima. Tepavčević je penzionisan krajem prošle godine.
Članice Udruženja "Žene Kasindolske 92", koje su na godišnjicu odvođenja članova njihovih porodica, mirno protestovale ispred zgrade Tužilaštva BiH, kažu da im potraga za istinom teško pada, jer ih iz Tužilaštva nisu pozvali da svjedoče, iako su prije pola godine podnijele krivičnu prijavu protiv Tepavčevića. Nažalost, istina o Kasindolskoj nije jedina istina u BiH na koju se čeka godinama.