Nakon odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetu "Maktouf i Damjanović" ostaje gorak okus u ustima, jer je ovaj predmet pokazao da u BiH od danas nema nikoga ko se može osjećati potpunim pobjednikom.
Čini mi se da su svi iz ove "bitke" izašli pomalo "okrvavljenog nosa". Gubitnici su, naravno, ova dvojica osuđenika kojima je, dakle sada i zvanično, bilo uskraćeno zagarantovano ljudsko pravo. Da ne bude zabune - oni i dalje ostaju presuđeni ratni zločinci, ali i ratni zločinci imaju ljudska prava koja se ne smiju kršiti.
Gubitnik je i bh. pravosuđe, koje je brzopletim automatskim davanjem primata Krivičnom zakonu iz 2003. u odnosu na stari zakon iz 1976. samo sebi pljusnulo šamarčinu od koje će se teško oporaviti.
Gubitnici su i ona udruženja iz RS koja su se nadala automatskom ukidanju retroaktivnosti zakona iz 2003. za presuđene ratne zločine pripadnicima srpskog naroda. Naime, prema odluci Evropskog suda, u slučajevima ratnih zločina sa smrtnim ishodom po starom zakonu postoji mogućnost izricanja smrtne kazne. Iako to nigdje u odluci nije izričito spomenuto, nekako se provlači teza da je novi zakon u kojem nema smrtne kazne povoljniji i time, kako se čini, sužava manevarski prostor za osporavanje retroaktivnosti svih presuda bh. sudova. Osim toga, u zakonu iz 1976. nema zločina protiv čovječnosti, pa je i Evropski sud rekao da tu primat ima zakon iz 2003.
I na kraju, najveći gubitnici od svih su žrtve zločina Maktoufa i Damjanovića, koje su u ovoj debati nekako ostavljene po strani.
Smisao pravnog sistema bilo koje države je dvostruk. S jedne strane, kažnjavanjem današnjih zločina sprečavamo sutrašnje. S druge strane, vraćamo osjećaj dostojanstva i pravde žrtvama. Bojim se da je žrtvama osjećaj dostojanstva - ako su ga ikad i imali - zamijenjen osjećajem izdanosti. U BiH pravda, izgleda, nije samo spora, nego i nedostižna.