Ako se i u Bosni i Hercegovini dječja prava temelje na potrebama svakog djeteta da preživi, odraste, ispuni svoje potencijale i učestvuje u životu zajednice, Zejdu Ćoraliću iz Sarajeva ona su prekršena gotovo po svakom osnovu.
Neprimjenjivanjem člana 27, stav 3 Zakona u upotrebi znakovnog jezika Kantona Sarajevo i Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, Zejdova prava na trajnu asistenciju su marginalizovana.
Stigmatizuje ga se svaki put kada se umjesto pokretanja pitanja (ne)odgovornosti njegov život stavlja u senzacionalističke okvire.
Osnovna dječja prava se odnose na sve, bez izuzetka, ali u BiH Zejd, dječak kojem se grubo krše prava, nije izuzetak.
Prekršena su i svim njegovim vršnjacima, koji su preuzeli odgovornost i novac od "Sarajevske pahuljice" podijelili na 90 dana učenja sa drugarom iz razreda.
I tu neka stane svaka naredna priča o ljudskim pravima u BiH i djeci kao njenoj budućnosti!
Zatim, pronatalitetnoj politici, kao primarnoj odrednici programa svake stranke, stručnim rezultatima na polju zaštite prava djece, skupo plaćenoj (ne)efikasnosti brojnih resornih odjela i ministarstava, instituta, institucija ombudsmana...
Zejdova je priča u BiH jedina samo u tome što je postala vidljiva i to tek onog trenutka kada je učiteljica Sanela Ljumanović čitav razred naučila znakovnom jeziku.
Predmet interesovanja svjetske javnosti, Osnovna škola "Osman Nakaš" je postala primjer inkluzije, ali i jedine obrazovne ustanove u BiH u kojoj se primjenjuje znakovni jezik komuniciranja.
Zbog ovog drugog, niko se u BiH nije postidio, ali se na prijevremenu demotivaciju potencijalno izvrsnih ličnosti i prosvjetnih radnika sistematski i efikasno djeluje.
Ako ne postoji pravni lijek u ovoj oblasti i u ovakvim odnosima snaga "stranaka u sporu", da li je jedan od ustavnih identiteta naše zemlje pravo na kršenje prava?