Donacije i sredstva iz budžeta davani su za obnovu kuća kako bi se ljudi vratili u svoja prijeratna prebivališta, pa ipak ih se 30 odsto nije vratilo u kako-tako obnovljene kuće.
Tako je oko 95.000 saniranih domova prazno. Neki bi se vratili da imaju još struju i prilaz kući ili posao, nekima ne odgovara kvadratura, jer su ranije imali trokatnice, a sada su dobili manje od toga.
Pravično bi bilo da su svi dobili nazad ono što su imali prije nego što im je razrušeno, ali bi pravično bilo i da je kuća obnovljena nekome ko živi u kolektivnom centru i sanja o vlastitom sobičku na svojoj zemlji, u svom selu, prije nego nekome ko iz SAD godišnje dođe "u posjetu" svojoj obnovljenoj kući.
Mnogi bi se vratili i u taj sobičak, dok su mnogi dobili novac da bi napravili vikendice. Snašli su se u drugim gradovima, napravili druge kuće, našli poslove i planiraju tu na tom "drugom" mjestu ostati, jer tu imaju uslove da žive. Pravno gledano, niko nije zloupotrijebio donatorska i budžetska sredstva, jer su dokazali da su živjeli na nekom mjestu prije rata i da imaju status izbjeglice. Taj status im je dat na osnovu izjave da se žele vratiti tamo gdje im je nekada bio dom, ali ih ni ta izjava ne obavezuje da se zaista vrate, tako da je sve legalno.
Pravo je svakoga i da odabere gdje će živjeti i da ide tamo gdje ima uslova za to. Oni mnogi u kolektivnim centrima i improvizovanim naseljima nisu izabrali to mjesto za život, a još nisu došli na red da naprave "vikendice". Kriteriji za dodjelu novca morali bi da budu unaprijeđeni, ali i povratnicima bi moralo da bude obezbijeđeno sve ono što život čini životom, pa ko želi neka se vrati u normalne uslove.