Nova je godina, a kod nas ništa novo. Nakon dana praznovanja polako zbrajamo utiske, vraćamo se svakodnevici i postavljamo sebi uobičajena egzistencijalna pitanja.
Prvo i osnovno je kako sada preživjeti do februara i dočekati narednu crkavicu? Kada je i dobijemo (oni koji je uopće dobiju), na šta je raspodijeliti, kako razvući "ostatke" i nadalje dogurati do marta? I tako ukrug, unedogled. Prije i poslije svake Nove godine vrtimo istu matricu u odveć istančanom procesu preživljavanja, koji se, u slučaju BiH, svodi na podmirivanje najosnovnijih životnih potreba.
Za sve to vrijeme sa naslovnica printanih medija, u udarnim vijestima javnih emitera i komercijalnih televizija, vrište političke poruke i pamfleti koji nemaju nikakve veze niti dodirnih tačaka sa osnovim problemima koji tište običnog čovjeka. Nema tu nikakve pretjerane mudrosti ako konstatiramo da se ljudi koji vode ove zemlju, ali i oni koji bi da je vode, osim uobičajene retorike u praksi bave potpuno drugim pitanjima. Oni su zvijezde ovdašnjeg medijskog prostora i makar je to pitanje za sociologe i psihologe, gotovo je fascinantno kako im to već godinama uspijeva, uprkos poraznoj činjenici da živimo sve lošije i zavisnije od sistema.
Ne treba uopće dvojiti, nastupajući period pred opće izbore u bh. društvu i politici biće izuzetno vruć, opasan i nadasve radikalan. Domaći politički subjekti već su uveliko zauzeli predizborne startne pozicije, a mnogi započinju igru oprobanom kartom "gašenja vatre kerozinom". Na predstojeći četvorogodišnji mandat u izvršnim i zakonodavnim institucijama vlasti gledaju kao na čuveno hamletovsko "biti ili ne biti", u uvjerenju da biju odsudnu bitku za golo političko preživljavanje.
U slučaju BiH uvijek je nezahvalno prognozirati koliko će daleko političari otići, no, ako je suditi po jutru, dan će biti izrazito tubulentan i opasno destabilizirajući. Stoga nam se, hladnih glava, valja spremiti za ono što slijedi.