U vremenima kada se znanje, kreativnost i obrazovanje stavljaju u drugi plan, kada je za dobijanje posla od tih vrlina važnija stranačka pripadnost, ne treba čuditi što u oči izbora strankama rapidno raste broj članova.
Jedna od dilema mladih obrazovanih ljudi je da li se priključiti manjoj stranci kroz čije redove se može brže napredovati ili se pak prikloniti velikoj partiji, sigurnom pobjedniku, pa se onda laktati do posla.
Bilo za šta da se odluče, do željenog cilja moraju raditi "najprljavije" poslove u kampanji. Gotovo po pravilu moraju lijepiti plakate onih od kojih su obrazovaniji, inteligentniji i govore više jezika. U te poslove spada i obijanje pragova stanova i kuća raznoseći letke ili pak okretanje bezbroj telefonskih brojeva u nadi da će sagovornika sa druge strane slušalice ubijediti da glasa baš za njihovu partiju.
Nažalost, mladi iz ove priče koji se prihvate da rade nimalo ugodne poslove za stranke u najvećem broju slučajeva, osim lažnih obećanja, ili neke dnevnice na koju će morati malo duže da pričekaju, ne dobijaju ništa.
Kada prođu izbori i kada se sve završi, većina će ih shvatiti kako su bili iskorišteni. Da nevolja bude veća, neće se imati kome žaliti, jer, zaboga, oni su bili volonteri i radili te poslove zbog ideje i viših ciljeva (ko je spominjao pare).
Poslije buđenja iz snova o lakom napredovanju u stranci za koju su se besplatno mučili i kad vide da će isti likovi čije su slike lijepili ostati ti koji se o svemu pitaju, vjerovatno će reći "nikad više". Da li će to potresti stranke? Naravno da neće, za četiri godine će pred nove izbore stasati neke nove generacije koje će isto misliti da su im stranke put do ispunjenja snova.