Bosna i Hercegovina je najveći problem za međunarodnu zajednicu od svih zemalja regiona. To se pokazalo tačnim i na zasjedanju Generalne skupštine UN-a, a potvrđeno je i u Parlamentarnoj skupštini Savjeta Evrope.
To što Srbija zbog statusa Kosova nije bila top tema u Njujorku doprinijelo je i obraćanje Harisa Silajdžića, popraćeno pismom rukovodstvu UN-a njegovog kolege iz Predsjedništva BiH Nebojše Radmanovića, u kome podsjeća da sve što se čuje sa mjesta bh. delegacije nije stav države.
U Strazburu se desilo isto, i još malo gore, jer je delegacija bh. parlamenta podijeljenih stavova došla u ovu instituciju, kao i nebrojeno puta do sada. Jedni oduševljeni pripremljenom Rezolucijom o BiH, drugi naoružani amandmanima koji nisu dobili podršku evropskih parlamentaraca. Kada je skupštinsko zasjedanje u Strazburu završeno, predstavnici BiH vratili su se s istim ili još tvrđim stavovima o budućnosti države koju predstavljaju. Prosto je nezamislivo da se zvaničnici BiH o bilo čemu dogovore kada odlaze u međunarodne institucije. Dogovor je nepoznanica u građenju odnosa u BiH, a umjesto toga pravilo ponašanja je što više napljuvati onog drugog ili trećeg. Iako svjesni da ima pitanja o kojima je jako teško postići rješenje prihvatljivo za sve, ohrabrujuće bi bilo vidjeti pokušaj zajedničkog nastupa predstavnika BiH u svijetu. Od stalnih sukoba umorni su i ljudi koji žive u BiH, ali i predstavnici međunarodnih institucija i svaka nova svađa je bumerang koji će se vratiti podjednako svima.