Pogibijom trojice mladića u posljednjih nekoliko dana nastavljen je crni niz na putevima u zemlji, koji godinama traje, a koji, kristalno je jasno, nema ko da zaustavi.
Aldin, Ahmet i Senad nova su tri imena upisana u crnu statistiku. Tri života, tri neispričane priče gase se prerano kao i desetine onih prije njih koji su prerano otišli.
Pomalo je i bizarno da to više i nije neka vijest, a u pitanju su djeca naših rođaka, komšija, sugrađana, ako ništa, bar djeca naših zemljaka.
Jer ko se još osim najbližih sjeća Olivera, Monike, Tene, Vjekoslava, Antonije, Domagoja, Petra, Danijela, Miloša, Rafaele, Nihade, Bojane i ko zna koliko druge djece koja su za ovih osam mjeseci u godini život izgubila u saobraćaju. Do juče su imali ime i budućnost, a sad su nažalost samo broj.
Kažem djeca, jer ne smatram da neko u ovoj zemlji sa napunjenih osamnaest godina može da bude samostalan čovjek i izgrađena ličnost spremna da razmišlja i rasuđuje.
Šta ćemo sa armijom mladih koji su samo u posljednjih nekoliko godina ostali osakaćeni i obogaljeni, a koji šansu za posao i život nisu imali ni dok su bili zdravi. Čija su oni briga i teret.
Nadam se da u ovoj državi punoj moćnika postoji bar jedan koji će staviti prst na čelo i uvidjeti kakvo se krvoproliće dešava na našim cestama.
Ovoj zemlji nije potreban rat, jer se na krvavom drumu gine kao na pravim bojištima.
Igru života i smrti mora neko da prekine jer cesta nije igralište. Neko mora da stane na kočnicu, a možda je najbolje da to urade oni na putu.