U našoj zemlji je najnormalnije da se o nesrećama razgovara tek nakon što se one dese.
Po svemu sudeći riječ prevencija ne postoji ni u jednom od naših lokalnih jezika. Recimo, o navijačkom huliganstvu razgovaramo tek kada se ugasi neki mladi ljudski život. O minsko-eksplozivnim sredstvima i arsenalima oružja u ilegalnom posjedu građana tek kada od ručne bombe ili puščanog metka strada neko dijete...
Jedna od stvari o kojoj uglavnom ne pričamo je stanje saobraćajne infrastrukture u BiH. Lijepo je što se prave autoputevi, to nam sve treba, ali šta ćemo, recimo, sa rasklimanim drvenim mostovima, ili čeličnim mostovima sa čijih zarđalih nosača otpadaju dijelovi na našim regionalnim i magistralnim putevima?
Niko ne razmišlja o tome da u RS, na primjer, postoji 50 mostova starijih od 30 godina koji nemaju upotrebnu dozvolu. Kako neko može utvrditi stanje tih mostova ako ne postoje projekti?
Trebalo bi konačno već jednom promijeniti odnos prema tim stvarima i ne čekati da nam se nesreće dese, nego raditi na njihovoj prevenciji. Ako nam za nove mostove nedostaje para, valjda nemamo izgovor za besparicu da donesemo zakone kojima ćemo se žešće obračunati sa navijačkim huliganima, ili sprovesti jednu zaista ozbiljnu akciju oduzimanja ilegalnog oružja, na primjer. Naši preci su govorili "Bolje spriječiti, nego liječiti". Oni su, izgleda, bili mudriji od nas.