Malezijski zvaničnici su, eto, konačno priznali - naoružavali su Bošnjake tokom rata 1992 - 1995. da im pomognu da se odbrane. Još kažu da su uvjereni da je upravo ta pomoć doprinijela tome da se tokom 1995. godine pokrenu mirovni pregovori za završetak rata. Ma, naravno!
Istovremeno, vojnu pomoć Srbima obilato je slala Srbija, dijelom i oružjem koje je JNA "zaboravila" dok se povlačila. A ni Hrvati nisu ostali "zakinuti" - i oni su dobijali vojnu "pomoć" od Hrvatske i "prijateljskih zemalja".
Zahvaljujući, eto, našim dragim i voljenim prijateljima, ni u jednom trenutku nam nije zafalilo oružja pa međusobno tamanjenje i ubijanje, na svu sreću, nikad nije bilo ugroženo. Međunarodni trgovci oružjem silno su se zabrinuli za svoje ugrožene prijatelje pa su pohitali da im pomognu i pobrinu se da oružane pošiljke stižu uredno i redovno. Bilo je tu vjerovatno i "specijalnih ponuda" tipa "kupi tenk, granate dobijaš gratis", a ne sumnjam da je bilo i promotivnih akcija i rasprodaja starih zaliha po ekstra povoljnoj cijeni. A ako bi, recimo, Bošnjacima u bihaćkom džepu 1993. pošiljka naoružanja nešto zakasnila, poslao bi Alija helikopterom vreću punu njemačkih maraka Radovanu pa je ratovanje već ujutro nesmetano moglo biti nastavljeno.
Najveća tragedija ovog su, naravno, svi ti uzaludno izgubljeni životi i sva ta ratna siročad koja je ostala bez svojih očeva. Tragedija je i to da su svo to oružje, u stvari, iz svog džepa platili obični građani - isti oni naivci do grla u blatu rovova i tranšeja, pokušavajući da iz ratnog pakla nekako izvuku živu glavu.
Isti scenario se i proteklih godina odvijao i u Siriji, Libiji, Iraku... Kad ste čuli da je rat stao zato što nije bilo oružja? Dok god budu imali prijatelje, neka se ne brinu.