Dokle se srozao moral u ovoj zemlji najbolja je ilustracija identifikacija deset žrtava prošlog rata koja je potpuno bespotrebno podigla čitavu buru.
Čitav problem je nastao zbog toga što su tijela poslije više od 15 godina traganja za njima identifikovali u Zavodu za sudsku medicinu RS, a da o tome, navodno, ništa nije znao Institut za nestale osobe u BiH. I preko te sujete bi se dalo nekako preći, ali ne i preko poziva porodicama žrtava da ne podižu tijela jer su nelegalno identifikovana!?
Da li se taj pametnjaković što je pozvao majku koja više od 15 godina traži tijelo svoga sina, kako bi ga dostojno sahranila, zapitao kako će nesretna žena reagovati? Kako smo došli u situaciju da je nekom važnije da brani svoju poziciju ili instituciju u kojoj radi od mrvice ljudskog dostojanstva?
U Institutu za nestale osobe BiH nismo čuli da su rekli: ne, to nisu ta tijela, ili identifikacija nije urađena profesionalno, već samo da je, navodno, prekršena nekakva procedura. Čak i da je u pitanju nekakav birokratski propust, iako su u Zavodu za sudsku medicinu RS izričiti da je sve bilo u skladu sa zakonom, zar nije bit svega da je riješen problem. Ispada da u BiH treba da budu kažnjavani oni koji nešto rade, a ne oni što ništa ne rade već se samo bave pomenutim procedurama i birokratijom i dobro su plaćeni. I umjesto da postoji koordinacija, saradnja, pa čak i neka vrsta "takmičenja" ko bolje radi, kako bi konačno deceniju i po poslije rata bio ubrzan proces identifikacija, sve tapka u mjestu, a svaki iskorak ka rješavanju ovog problema biva osporavan i postaje predmet političkih razmirica.
Da li je tome razlog mentalitet, nemar, ljenjost ili veliki novac koji se vrti u toj priči ili želja da se nikad i ne sazna puna istina, prosudite sami.