Studenti uvijek imaju opravdanje za nepoložen ispit, rekli bi zli jezici. A da li se ijedan profesor zapita: "Kako li živi ovaj student što je ispred mene" (a to mu je pedagoška obaveza) i "ima li smisla da ga obaram, peti, šesti ili sedmi put?" Ja mislim da ne.
Opštepoznata je stvar da su na fakultetima pojedini profesori bog i batina, te da se bez njihovog znanja ne može izvaditi ni najobičnija potvrda za mjesečnu kartu. Stoga je potpuno razumljivo da se studenti jedino smiju "organizovati" u svojim kućama, stanovima, eventualno po hodnicima i bifeima.
Unutrašnja kontrola profesora na Univerzitetu u Banjaluci nije se pomakla sa mjesta, dok Univerzitet u Istočnom Sarajevu sprovodi anonimne anketice prema kojima "mjeri" rad svojih profesora. Vrlo funkcionalne metode, nema šta.
I dok se mehanizmi kontrole na fakultetima ne razviju, studenti će i dalje trpjeti samovolju svojih profesora i izučavati njihove dogmatične knjige dok ne dosegnu nivo hafiza "njihove" nauke. Smiješni su oni profesori koji monopolno prisvajaju nauku i misle da se sastavljanjem seminarskih radova (koje su studenti napisali!) može napraviti naučno djelo.
Ali šta ja znam. Volter je najbolje opisao takvu felu ljudi: "Onaj koji teži za mudrošću zaslužuje naziv mudraca, a čim nalazi da je ispio sve mudrosti postaje budala".