Kada se u našoj zemlji pokrene stečaj, za neke firme to gotovo u pravilu znači da je njena budućnost zapečaćena, da poslije ne ostane ništa osim radnika na birou. Potrebne su godine da ti radnici dođu na red pa naplate dio plata, a uvezivanje cjelokupnog staža neki i ne dožive.
Da bi bar taj staž bio riješen, ako ništa, onima koji su stekli uslove za penziju, Federacija BiH se u rijetkim trenucima svoje brige za građane dosjetila da osnuje neku vrstu fonda i omogući stečajnim upravnicima da apliciraju za novac za staž.
Međutim, i ti rijetki trenuci dobrote vlasti, i to malo novca na raspolaganju ostalo je neiskorišteno jer stečajni upravnici ne znaju za program socijalnog zbrinjavanja radnika koji su ostali bez posla usljed stečaja, likvidacije ili privatizacije, ne znaju šta im treba da apliciraju ili im je draže po sedam godina voditi stečaj i osiguravati samo svoje plate. Tako je otvorenih stečaja oko 300, a samo je dvadesetak preduzeća zatražilo novac iz programa socijalnog zbrinjavanja. To znači hiljade radnike koji još čekaju na milost.
Za kompletno zbrinjavanje radnika, procjene su, treba desetine miliona KM. Samo mali dio toga se uspije obezbijediti, pa ipak, i od tog malog dijela iskoristi se šestina jer za ostatak nema zahtjeva. Stečajni upravnici će reći da su predali sve što su trebali, ali su spor(n)a resorna ministarstva koja odobravaju njihove zahtjeve i službe za zapošljavanje koje daju novac. Tačno je da za dobijanje novca treba da budu ispunjeni uslovi poput spiska radnika i programa njihovog zbrinjavanja, koji su zadatak stečajnog upravnika, tačno je i da je prikupljanje dokumentacije obiman posao, ali za njega ne treba sedam godina ako se vrijedno radi.