Bez obzira na to šta ko o tome mislio, prava sreća za građane BiH je činjenica da je EU zainteresovana da ta zemlja što prije postane dio EU. To je prava sreća zato što nas očigledno ništa drugo ne bi natjeralo da počnemo da sprovodimo reforme koje će ovu zemlju u nekom doglednom vremenu od balkanskog eldorada pretvoriti u jednu relativno uljuđenu državu koja dijeli evropske vrijednosti.
Istina, njihov motiv je čisto pragmatičan i sličan je motivu koji biste vjerovatno i vi imali kada biste u komšiluku imali vrlo bučnu i problematičnu porodicu: Ili biste je pokušali dovesti red, ili biste se odselili. Međutim, koliko god je prisustvo EU u BiH dragocjeno i neophodno, opasno bi bilo kada bi se evropsko predstavništvo u BiH pretvorilo u drugi OHR, koji bi, umjesto bonskim, raspolagalo nekakvim "briselskim" ovlaštenjima da smjenjuje političare, zabranjuje putovanja ili na drugi način kažnjava demokratski izabrane narodne predstavnike, kao što su se već pojavile neke informacije u medijima da se o tome u Briselu ozbiljno razmišlja. To ne samo da bi obeshrabrilo domaće političare da unutrašnjim snagama nađu rješenje za probleme u BiH, nego bi BiH još dublje gurnulo u protektorat. Jer čak i ako se desi da EU prihvati aplikaciju za članstvo BiH u EU dok još postoji protektorat, sasvim je sigurno da EU nikad neće prihvatiti da za kandidata ima zemlju koja nema suverenu vlast na svojoj teritoriji. BiH mora da nauči da sama traži rješenja i da sama kroji svoju budućnost. Svaka "pomoć", ma koliko možda bila dobronamjerna, koja vodi ka stranom miješanju u unutrašnje odnose, samo nas udaljava od EU. Dejtonska BiH samo što nije postala punoljetna, ali još ima staratelje. A pod budnim okom staratelja koji prati svaki njen korak, BiH neće daleko odmaći.