Prvi maj - Međunarodni praznik rada. Taj datum se u cijelom svijetu obilježava kao sjećanje na velike radničke demonstracije u Čikagu prije 127 godina, u svim zemljama se proglašava neradnim danom, organizuju se druženja i mitinzi za poboljšanje radničkih prava.
Ruku na srce, i u BiH je nekad bilo tako, pripremali smo roštilje, pečenja i uživali u prirodi s rođacima i prijateljima, koji su se okupljali na jednom mjestu, u ta dva dana koja su bila neradna.
Ipak, danas je situacija mnogo drugačija, imamo armiju nezaposlenih, bez marke u džepu, kojima je svejedno da li je 1. maj ili 1. oktobar, jer svejedno ne rade. Sa druge strane, mnogi će na ovaj dan raditi, iako ne bi trebalo, dok su nam preostali oni koji rade i koje će poslodavci osloboditi radnih obaveza toga dana i koji će moći dostojno da obilježe ovaj praznik.
Sve to nam očigledno pokazuje da se smisao i tradicija obilježavanja 1. maja kod nas polako potiskuju, i to s pravom jer su nam radnici, posebno u privredi, na rubu egzistencije i zato što u narodu nema tog bunta koji je i osnovna karakteristika ovog datuma, jer je, ne zaboravimo, u demonstracijama tog 1. maja 1886. godine poginulo oko dvije stotine radnika, jer su zahtijevali osmosatno radno vrijeme.
Međutim, bh. građani u sebi nemaju taj bunt i kao da ne žele da se bore za svoja prava, koja im mnogi uskraćuju, ali će ipak mnogi od njih, čak i oni koji ne rade, obilježiti ovaj praznik i ne sluteći da time pokazuju da su zadovoljni, iako su im uskraćena ljudska i radnička prava.