Ove godine 1. maj, Međunarodni praznik rada, u BiH se zvanično praznovao jedan dan, dakle u utorak, koji su mnogi, uvezivanjem preko ponedjeljka sa prethodnim vikendom, pretvorili u cijela četiri neradna dana. Bio je to jak razlog za veliko raspoloženje i dugo slavlje. Ali ne danas i ne u ovoj državi. Razloga za to je, zaista, mnogo.
Prvo zato što je od oko 3,7 miliona stanovnika u BiH, po zvaničnim procjenama, tek oko 10 odsto iole zadovoljnih. Drugo, u državi u kojoj na jednog penzionera dolazi jedan zaposleni, a u kojoj ima oko pola miliona nezaposlenih, nema razloga za slavlje. Treće, obilježavati praznike mogu samo zaposleni s pristojnim ličnim dohotkom, a takvih je malo. Četvrto, skoro polovina stanovništva je na ivici siromaštva. Peto, ona druga polovina, isto kao i ova prva, želi da napusti BiH, šesto...
Kakvi bi `prvi majevi` na bh. način trebalo da budu, a da bi to ličilo na praznovanje, pokazalo je neki dan opštenarodno veselje u Kozluku. Iako nije bio Prvi maj, za to je postojao jak razlog - pušten je u rad lokalni vodovod. Kad su takve korisne stvari u pitanju, onda je i potrebno i lako proslavljati. Dakle, bez `čeličnih jutara i dima iz dimnjaka`, odnosno bez odlaska hiljada radnika na posao, u fabrike, nećemo biti u stanju ni da živimo, a kamoli da slavimo.
Samo jugonostalgičarima će značiti nešto podatak da je Praznik rada jedini praznik koji se proslavlja u svim državama bivše Jugoslavije. Većini i nezaposlenima neće. Njihova poruka je nema greške: dajte, prvo, radnicima posao. Za praznovanje ćemo lako.