Neozbiljnost države da se ozbiljno suoči sa sve većim brojem pasa lutalica najbolje se vidi u Zakonu o zaštiti i dobrobiti životinja, koji je na snazi već pet godina, a koji je, i pored toga što je neke stvari precizirao, ostao mrtvo slovo na papiru.
Naime, obilježavanje ili čipovanje pasa, odluka je koja je stupanjem na snagu zakona postala obaveza za svakog vlasnika, dok je obaveza Kancelarije za veterinarstvo bila donošenje jedinstvenog registra u koji bi bili unošeni podaci svih životinja u koji su ugrađeni mikročipovi. Do saradnje između ove kancelarije i vlasnika nikad nije došlo, zato što jedinstveni registar nikad nije napravljen, pa se ispostavilo kako je većina vlasnika bacala pare na čipovanje, s obzirom na to da ne postoji mehanizam kojim bi pas bio pronađen ukoliko bi se izgubio.
Smiješne su i priče o kažnjavanju vlasnika od nekoliko stotina maraka ukoliko svog psa ostave na ulici, jer bi komunalni policajac morao ići od veterinara do veterinara po gradu kako bi otkrio da li je i kod koga pas uveden u evidenciju. Apsurdna je činjenica da je država prije i nego što je pokušala sprovesti postojeći zakon, kako bi broj lutalica bio smanjen, krenula sa njegovim dopunama od kojih je i ona o eutanaziji nakon nekoliko dana provedenih u azilu, o kojoj ne bi ni trebalo razmišljati da postoji centralni registar.
Zanimljivo je da su i lokalne zajednice krenule da se nadopunjuju na ovaj zakon i počele donositi svoje odluke i akte u vezi sa lutalicama, što se takođe pokazalo u najmanju ruku kao smiješno.
Pionir u ovom poslu bila je Banjaluka, gdje je obavezno čipovanje propisala i Gradska skupština, dok su na drugu stranu po svim parkovima u gradu postavljeni saobraćajni znakovi, na kojima su psi zabranjeni i precrtani.
Gledajući zakon, psi u BiH su strogo zaštićena vrsta, ali gledajući njegovu primjenu i dalje su obične lutalice i beskućnici.