Nezavisni stav

Psi lutalice

Sanja Čakarević

Rizikujući da me nakon što napišem koji redak na temu "psi lutalice" članovi raznih udruženja za zaštitu životinja "linčuju", ipak ću reći da se zalažem da se konačno ovaj problem u Doboju pokrene s mrtve tačke. I to drastičnim mjerama. Smrt nedužnog Emila Kasera, koji je umro nakon što su ga napali i izujedali psi lutalice, razlog je za ovakav stav.

Da ne bi bilo zabune, ovo ne znači da smatram da pse treba ubijati i tako ih skloniti s ulice, nego treba naći novac za njihovu sterilizaciju i nekontrolisano množenje. Jedna ženka dva puta godišnje okoti u prosjeku po tri do pet pasa. To znači da se desetak lutalica, prostom računicom, od jedne ženke nađe na ulici. Vlasnici pasa u dobojskim selima se potomaka svojih ljubimaca rješavaju tako što ih sakupe i dovezu u grad. Zbog blizine entitetske granice mještani susjednih sela u FBiH isto čine, pa svoje pse "udomljavaju" na dobojskim ulicama, koji udruženi s "avlijanerima" lutaju. U zemljama, nama tako nedostižne, EU razne fondacije daju novac za sterilizaciju pasa. Valjda je neko u Doboju čuo za glumicu Brižit Bardo i njenu fondaciju, koja je u zemljama okruženja izdašno pomagala u sterilizaciji pasa. Po broju lutalica izgleda da niko u Doboju ne zna šta treba činiti. Zbog toga jedna osoba bezuspješno pokušava zbrinuti sve pse lutalice, koji je u stopu prate, napadajući tu i tamo ponekog prolaznika, a zatim gladni i žedni odlaze u "azil" koji ni na šta ne liči. Lavež pasa koji tamo borave noću se čuje kilometrima dalje, a pas, iako je najbolji čovjekov prijatelj, kada je uplašen, gladan i žedan, je opasan. To zna i jedna Dobojka, koju je lutalica izgrizao na ulici, a ona je tužila opštinu Doboj i na sudu dobila presudu i novčanu odštetu. Vjerujem da se gradskim vlastima više isplati sagraditi veliki azil, a ne plaćati odštete građanima. Doduše, u izletištu Preslica već postoji azil, ali o njemu drugi put.

Najčitanije