Rizikujući da me nakon što napišem koji redak na temu "psi lutalice" članovi raznih udruženja za zaštitu životinja "linčuju", ipak ću reći da se zalažem da se konačno ovaj problem u Doboju pokrene s mrtve tačke. I to drastičnim mjerama. Smrt nedužnog Emila Kasera, koji je umro nakon što su ga napali i izujedali psi lutalice, razlog je za ovakav stav.
Da ne bi bilo zabune, ovo ne znači da smatram da pse treba ubijati i tako ih skloniti s ulice, nego treba naći novac za njihovu sterilizaciju i nekontrolisano množenje. Jedna ženka dva puta godišnje okoti u prosjeku po tri do pet pasa. To znači da se desetak lutalica, prostom računicom, od jedne ženke nađe na ulici. Vlasnici pasa u dobojskim selima se potomaka svojih ljubimaca rješavaju tako što ih sakupe i dovezu u grad. Zbog blizine entitetske granice mještani susjednih sela u FBiH isto čine, pa svoje pse "udomljavaju" na dobojskim ulicama, koji udruženi s "avlijanerima" lutaju. U zemljama, nama tako nedostižne, EU razne fondacije daju novac za sterilizaciju pasa. Valjda je neko u Doboju čuo za glumicu Brižit Bardo i njenu fondaciju, koja je u zemljama okruženja izdašno pomagala u sterilizaciji pasa. Po broju lutalica izgleda da niko u Doboju ne zna šta treba činiti. Zbog toga jedna osoba bezuspješno pokušava zbrinuti sve pse lutalice, koji je u stopu prate, napadajući tu i tamo ponekog prolaznika, a zatim gladni i žedni odlaze u "azil" koji ni na šta ne liči. Lavež pasa koji tamo borave noću se čuje kilometrima dalje, a pas, iako je najbolji čovjekov prijatelj, kada je uplašen, gladan i žedan, je opasan. To zna i jedna Dobojka, koju je lutalica izgrizao na ulici, a ona je tužila opštinu Doboj i na sudu dobila presudu i novčanu odštetu. Vjerujem da se gradskim vlastima više isplati sagraditi veliki azil, a ne plaćati odštete građanima. Doduše, u izletištu Preslica već postoji azil, ali o njemu drugi put.