Nakon niza godina tokom kojih su ratarima iz RS novac iz džepova izbijale suše, poplave i ostale nepogode, ove će sezone, po svemu sudeći, konačno da uberu punu šaku prihoda.
Odnosi se to isključivo na poljoprivrednike koji su u svoje oranice zasijali pšenicu, a čiji prinos bi trebalo da bude oko 4,5 tona po hektaru, što je rekord u protekloj deceniji.
Ovim je zaustavljen trend dosadašnjih vapaja poljoprivrednih proizvođača, koji su, čim izađu u njivu, bilježili minus. Skupo gorivo i sjemena, nedostatak radne snage i na kraju neizvjestan i jeftin otkup, samo su neke od nedaća sa kojima su se borili.
Oznojene i od rada popucale ruke ratara, kada sve saberu i oduzmu, na kraju ostanu prazne. Ogromne količine žita uvozimo, dok naša polja guta korov, jer niti ima ko da ih obrađuje, niti je isplativost ratarske proizvodnje velika.
Dakle, naš novac odlazi u Mađarsku i druge države, armija ovdašnjih poljoprivrednika prinuđena je da sije samo minimalne površine.
U ovoj siromašnoj zemlji, u kojoj je većina fabrika na izdisaju, dobro bi bilo da bar selo oživi, jer bi proizvodnja hrane mogla da koliko-toliko amortizuje agoniju u koju smo zapali.
Zbog toga je veoma značajno to što bi tekuće sezone vlasnici žitnica konačno trebalo da budu u plusu. Još samo da vremenske prilike posluže poljoprivrednike i narednih sedmica, do žetve, te da sa mlinarima postignu optimalnu otkupnu cijenu.
Ako se to dogodi, bar za nijansu će doći do stabilizacije u novčanicima ratara, koji su proteklih godina jedva krpili kraj sa krajem, a koji, htjeli mi to priznati ili ne, često hrane svoju rodbinu u gradovima.