Na paklenim vrućinama i po vrelim ljetnim danima, u kojima temperature dosežu i preko 40 stepeni Celzijusovih, najpametnija stvar koju možete uraditi je nikako ne izlaziti iz kuće.
Ali ima i onih koji sebi tako nešto ne mogu priuštiti. Radnici na građevinama, putevima i svi oni koji rade na otvorenom bukvalno skapavaju od vrućine na teškom fizičkom poslu, koji je dovoljno naporan i po najugodnijem proljećnom povjetarcu.
Zbog nerazumijevanja poslodavaca, kojima su profit i novac na prvom i na zadnjem mjestu, neagilnih sindikata koji se za radnike bore, ali samo riječima, te zbog poslanika i ministara koji za njih nemaju vremena, njihov vapaj niko ne čuje.
Preokupirani teškim rovovskim borbama za veće plate, tople obroke, dnevnice i paušale po raznim komisijama, oni nemaju vremena da iz odlično klimatizovanih prostorija pogledaju kroz prozor na one koji su ih birali, a koji sada skapavaju od vrućine i nemaju kome da se obrate.
Jer, ako ne budu držali jezik za zubima, jedino čemu se mogu nadati je noga u zadnjicu, radna knjižica u ruke i Zavod za zapošljavanje, na kome ionako ima previše očajnika koji će učiniti sve da dođu do bilo kakvog zaposlenja.
S obzirom na to da se u BiH jedino pita poslodavce, biznismene, bogataše i našu "gornju klasu", nemaju se radnici čemu dobrom nadati.
Hepi end postoji, ali samo u holivudskim filmovima. U bh. realnosti za radnike je jedina nada stisnuti zube, izdržati i nekako dočekati penziju.