Evidentno je da se prava radnika u BiH konstantno krše, smanjuju se i kasne plate, doprinosi se ne uplaćuju, a sa pojavom ekonomske krize dosta poslodavaca na sve moguće i nemoguće načine iskorištava radnike, koji se ne smiju žaliti ni protestovati iz straha da ne izgube i to, kakvo-takvo, radno mjesto.
Pored svih navedenih terora koje naši radnici trpe, poslodavci sva opravdanja za svoja (ne)djela nalaze u svjetskoj ekonomskoj krizi, koja je, prema njihovom mišljenju, glavni krivac jer je zbog nje smanjen obim posla, opala potražnja za proizvodima, pa se sve češće dešava da radnici moraju raditi i "petkom i svecem", kako se to kod nas u narodu često kaže.
To najbolje pokazuju podaci sindikata, prema kojima radnici u pojedinim granama u BiH rade i po 250 časova godišnje više nego što je zakonom dozvoljeno, a najtužnije je što u najvećem broju slučajeva to poslodavci neće da plate uopšte. Bh. radnici rade i do 60 sati sedmično, što je mnogo veća norma nego kod zaposlenih u razvijenim evropskim zemljama, a ipak je u našoj zemlji plata nedovoljna za normalan život. Radnici, u ovako teškim vremenima za preživljavanje, ne bi imali ništa protiv da rade prekovremeno jer bi zaradili dodatne pare samo da im se to normalno plati, što kod nas nije slučaj. I u ovom, kao i u sličnim slučajevima, kada treba zaštititi obične građane, radnike, nadležni ne čine skoro ništa da se ovakve i slične pojave iskorijene. Prema izjavama predstavnika sindikata, nadležni organi vrlo slabo suzbijaju ovu pojavu jer je teško kontrolisati da li poslodavac plaća prekovremeni rad, kad radnici moraju da ćute i trpe, a šefovi ne vodi nikakve evidencije o tome. Kad će radnici u BiH napokon stati na sigurne temelje još je neizvjesno.