Informacija da je neki inženjer, pravnik ili trgovac, koji se godinama nalazi na birou, odbio ponuđeni posao sigurno je za rubriku vjerovali ili ne. Ali, u normalnim zemljama!
S obzirom na to da mi nismo normalna zemlja, u kojoj se manje-više sve vijesti svrstavaju u gore spomenutu rubriku, možda ovo s odbijenjem posla i nije za čuđenje. Zvanični podaci Zavoda za zapošljavanje RS kažu da su od početka godine 94 nezaposlena odbila posao, što je skoro sedam puta više u odnosu na cijelu prošlu godinu.
Kad se od ukupnog broja ljudi koji su odbili "uhljebljenje" oduzme šačica onih koji nemaju razvijene radne navike i boga mole da ne nađu posao, ipak tu ostaje pozamašna cifra nevoljnika koji su primorani da rade na crno. Oni rade, ali ne popravljaju zvaničnu statistiku o broju nezaposlenih. Biro im je jedini put do ovjerene zdravstvene knjižice i kakva-takva nada da će dočekati penziju. Tuga!
Još tužnije je kada se zna da mnogi odbijaju legalan posao, jer u sivoj zoni tržišta rada (kako je nazvaše sindikalci, mada je crna da crnja ne može biti) mogu mnogo više da zarade. A, život je matematika - sabiranje i oduzimanje i čisto preživljavanje. Radnička je tuga pregolema, zaista!
Ovakva situacija je poznata skoro svima, samo mi nije jasno da li su se nadležnima oči toliko navikle na tamu naše svakodnevice - crnu hroniku, rad na crno i sve ostalo u toj boji, pa ne vide da bi bio red i da odreaguju.
Ipak, država ima opravdanje za ovakvu situaciju, a sindikalci kažu da se gledanjem kroz prste "sivoj zoni" tržišta rada kupuje socijalni mir.
Međutim, da li je to dugovječno rješenje i recept za prosperitet i napredak koji nam obećavaju i za dobro jutro i za laku noć?!
Jednom će dosaditi i ovakav socijalni mir i "ganjanje" rekorda u preživljavanju. Kakvo će onda opravdanje biti?