Radnici iz Teslića, njih 17, nakon noćne more koju su preživjeli u Iraku, konačno su se vratili u svoj kraj, a prethodno su naučili da je najbolnije učenje ono koje je stečeno na vlastitom lošem iskustvu.
U kurdskom gradu Erbilu, u koji su otišli kako bi za sebe i svoje porodice zaradili nešto novca, sedmicama su gladovali i strahovali za život.
Istovremeno, zabrinute majke i sestre noćima nisu spavale, a danima su gledale prema ulaznim vratima, u oščekivanju da im se pred očima pojavi lica njihovih najmilijih.
Umjesto da se iz daljine jednog dana vrate sa pristojnim platama, ovi radnici bukvalno su pobjegli iz zemlje u kojoj im je prijetilo zarobljavanje. Nisu se imali gdje ni okupati, a konzerva ribe bila im je, tvrde oni, svakoga dana jedini obrok.
Radnih mjesta, bar onih legalnih, za njih tamo nije bilo, ali će pune ruke posla ovih dana imati teslićki policajci i dobojski tužioci, jer je očigledno da je nesuđene radnike neko preveo žedne preko vode.
Plate, naravno, nisu dobili, ali su im zato oduzeti pasoši, te su im lokalni mešetari mahali pištoljem ispred nosa. Koliko vrijedi radno mjesto? Da li se isplati rizikovati život?
Dok optužbe pljušte i očekuje se epilog istrage, postavlja se ključno pitanje: Kada će vlast u BiH obezbijediti posao armiji nezaposlenih?
Nadležni su ovih dana papagajski ponavljali da radnici ne smiju nasjedati na sumnjive ponude, ali bi, umjesto toga, trebalo da ponude rješenja za probleme ljudi koji imaju rashode, a nemaju čime da ih plate.