Dostojanstveni rad znači da radnik ima platu i to onu koja mu je dovoljna za život, da radi osam sati dnevno i sve preko toga da je plaćeno, da ima odmor...
Situacija u BiH je drugačija. U našoj zemlji radnici skoro svakodnevno ostaju bez posla, mnogo je onih koji imaju radno mjesto, ali nemaju plate. Dosta ih nije prijavljeno nego rade na crno da bi porodici osigurali hljeb i platili račune kako ne bi ostali bez struje, vode i grijanja. Ima ih bez zdravstvene zaštite pa se ne mogu ni liječiti zbog čega neki i umiru. Dešava se da strahuju od direktora i načina na koji je ustao taj dan. Radi se subotama i nedjeljama, po 15 sati dnevno, što je izraženo u trgovini i ugostiteljstvu pa ljudi padaju od umora i proklinju što su se rodili.
Zbog svega toga s pravom govore da u BiH nema dostojanstvenog rada. U drugim zemljama ovakve stvari su možda izuzeci, ali kod nas postaju masovna pojava. Da je tako, najbolje ilustruje to što su samo na Međunarodni dan dostojanstvenog rada na ulicu izašli radnici sarajevske "Hidrogradnje" i zeničkog "Borca". U jednom gradu, u Sarajevu, prvi su zviždali pred Općinskim i Kantonalnim sudom i Vladom FBiH, a drugi tiho gladovali pred državnim tužilaštvom. Pričali su skoro istu priču. Ostali su bez osnovnih prava. Ostali su bez plata i doprinosa, ostali - ostaju bez posla. Njima nije bilo na pameti da se baš tada obilježava Dan borbe za dostojanstveni rad. Njima je na pameti bila samo njihova višegodišnja agonija koja je kulminirala ironično baš tog dana. Tog 7. oktobra su i prosvjetni radnici osnovnih škola u FBiH održali polusatni štrajk upozorenja kojim su htjeli podržati kolege iz Muzičke škole i ukazati da oni trpe torturu. Taj dan u "redovnom" štrajku su bili i u nekoliko drugih preduzeća.
Sindikat je pozvao vlasti da se uhvate u koštac sa svima koji misle da su iznad zakona, onih koji se ne provode i čije se kršenje malo kažnjava.