Bez dileme, jedan od najvećih strahova koji zaposleni bh. građani imaju jeste gubitak posla.
U ovom momentu uhljebljenje aktivno traži oko 540.000 ljudi i ovu armiju ne bi uspjele da apsorbuju ni dosta jače ekonomije bogatijih evropskih zemalja.
Činjenica je da je teško zaposliti se, ali gotovo isto toliko nije lako ni sačuvati posao koji već imate, pogotovo u privatnom sektoru. Zbog toga ogromna većina populacije u BiH živi u neizvjesnosti i pita se šta će biti sutra.
U očajnoj situaciji posebno su oni ljudi koji poslodavce vuku za rukav, moleći za bilo kakvo radno mjesto, ali je teško doći do cilja u državi s posrnulom privredom i pretrpanom javnom upravom.
Da situcija izmiče kontroli, pokazuje i zvaničan podatak, prema kojem je tokom prošle godine samo jedan kandidat za posao neopravdano odbio radno mjesto koje mu je ponudio Zavod za zapošljavanje RS. Posao je prihvatilo 35.000 ljudi. Sigurno i neki po principu bolje išta nego ništa.
Očigledno, ljudi više ne biraju, pa stoga imamo kadar koji je fakultetski obrazovan, a radi iza šanka, tezge ili na drugim poslovima za koje je potrebna srednja stručna sprema.
Poslodavci mogu da biraju, što i rade. Poželjan je radnik koji ne zna za radno vrijeme, slobodne dane niti praznik i koji se ne buni kada plata kasni.
Pritisci, ucjene i rečenica "idi ako imaš negdje bolje" postali su svakodnevica za dobar dio radnika. Oni ćute i trpe, jer znaju da je radno mjesto vrijedno i traženo kao, uslovno rečeno, suvo zlato.
Optimizam ne uliva ni budućnost, pošto nema najava o krupnijim investicijama niti dolasku kompanija koje bi zaposlile hiljade ljudi. Zašto je to tako - treba pitati vlast.
Radna snaga ovdje je jeftina, energenti i sirovine takođe, ali je očigledno da krupniji ulagači zaobilaze BiH u širokom luku.