Osam od deset kantona dobilo je negativnu ocjenu federalnih revizora za planiranje i trošenje budžetskog novca u prošloj godini, a preostala dva jedva su se "provukla".
To znači da kantoni nisu dobro raspolagali javnim novcem, nisu se trudili da naplate potraživanja, trošili su više nego što su imali i pri tome ne na razvoj nego na naknade, putovanja, školovanje ministara, davali su novac vladinim i nevladinim organizacijama bez kriterija i opravdanja, nabavljali mimo zakonskih procedura.
Za to vrijeme raspiništva kukali su da će propasti ako ne dobiju sredstva MMF-a, koje bi opet koristili za krpljenje budžetskih rupa. Srećom, novac im nije dat, a nije zato što nisu štedjeli. Da su ga dobili deficit budžeta bio bi manji, ali bi ga vjerovatno opet bilo.
I danas se kantoni suočavaju s teškoćama u pokrivanju troškova dok im policajci, zdravstveni radnici i prosvjetari izlaze na ulice jer su malo plaćeni. Novca za njih nema jer vjerovatno opet neki ministar treba da se doškoluje, neka delegacija treba na put bez jasne svrhe, neka firma treba novac za projekat koji neće opravdati.
Upućeni kažu da su kantoni novac koji su tražili sa strane mogli imati iz vlastitih izvora samo da su racionalnije trošili, baš kao što su nerazvijene općine mogle preći u drugu kategoriju da su višak novca koji imaju uložile u razvoj. Međutim, štednja je samo riječ, potrošnja u skladu s prihodima samo fraza, a nositi breme ušteda podjednako je samo šala. Novi službeni automobil kojim će se službenik vozikati u posjetu familiji je vidljiviji od nova tri radna mjesta. Draga je navika ne činiti ništa da se racionalnije troši kada se može zaduživati. Svakako će to platiti generacije koje dolaze.