Cijene namirnica na pijacama širom zemlje nezaustavljivo rastu, naduvane posljedicama dugotrajne suše. Što je najgore, očekuje se i povećanje cijena mesa, zbog rasta cijena stočne hrane. Već najavljeno poskupljenje hljeba, uzrokovano očajnim rodom pšenice, uklapa se u pesimističnu sliku naše jeseni.
Poskupljenje, koje se ponajviše odražava na praznim džepovima najugroženijih, na svojim novčanicima neće mnogo osjetiti oni koji odlučuju o poljoprivrednim subvencijama i robnim rezervama.
Naši poljoprivrednici, za razliku od zemalja okruženja, već godinama subvencije primaju na kašičice. One su, kad se sve sabere i oduzme, približno jednake onome koliko vlast na svim nivoima godišnje izdvoji za kupovinu novih limuzina.
Dok Nijemci u sjedištu audija u Ingolštatu, svaki put kad kod nas dođe do promjene vlasti, zadovoljno otvaraju šampanjac, znajući bezuslovnu ljubav naših političara prema toj premijum marki, poljoprivreda, od koje su, na kraju krajeva i sami potekli, ispašta pod udarom jake konkurencije iz uvoza i hroničnog zanemarivanja matične države.
Kad se kod nas na najvišem nivou ozbiljno raspravljalo o poljoprivrednoj strategiji? Jesmo li mi svi zajedno ikad o tome ozbiljno razmišljali? Umjesto političkih obračuna pametnije bi bilo da sjednu za sto i bar pokušaju da poljoprivredu dignu na noge, kako ne bi kaskala za okruženjem.