Godinama unazad u BiH se vode burne polemike o efikasnosti rada pravosuđa, koje je jedan od stubova svake prave države. Po jednima, pravosuđe u BiH odražava stanje u državi: neefikasno je, sporo i birokratizirano, djelimično korumpirano i pod punim političkim uticajem i kontrolom bh. elita.
Drugi, pak, tvrde da je u državi kakva je BiH njeno pravosuđe jedna od svijetlih tačaka reformsko-tranzicijskih tokova i pokušaja demokratizacije bh. društva, opterećenog postnacionalizmom, različitim ideologijama i još različitijim pogledima na budućnost zemlje i njeno unutrašnje uređenje.
Istina je, vjerovatno, negdje na sredini i iznimno je teško napraviti sveobuhvatnu analizu uspješnosti reforme sudova i tužilaštava širom BiH na koje je međunarodna zajednica skršila desetine miliona dolara.
Kao jedna od posljedica takvog stanja je i informacija o plaćanju "penala" za osobe koje su "gulile" robiju bez osnova, pa je pravna država morala otvoriti državnu kasu i tim ljudima samo u 2011. i 2012. iplatiti oko milion KM. I šta se desilo, kakve su posljedice ovih kardinalnih pravnih grešaka? Nikom-ništa.
Negdje početkom godine navršena je tačno decenija od utemeljenja državnog pravosuđa. U ovih deset godina Sudom i Tužilaštvom BiH prodefilovalo je na desetine čudnih likova od kojih neki, ruku na srce, a ovdje mislimo prevashodno na strance, u državama iz kojih su poslani teško da bi mogli raditi i kao pripravnici. Kada već govorimo o tome, kako zaboraviti pravne akrobacije stanovitog Džonatana Ratela, kanadskog tužioca, najpoznatijeg po tome što je ozbiljno urušio ugled tužilačke profesije jer mu je popadala sve i jedna optužnica protiv "organiziranog kriminala".
Istina, prethodnih godina Tužilaštvo je, prvenstveno zahvaljujući domaćim tužiocima iz svog Posebnog odjela za organizirani kriminal, uspjelo razbiti nekoliko zločinačkih organizacija. To je taj mali tračak svjetla na kraju tunela, samo je pitanje da li je tunel do kraja prohodan, ili je i dalje u izgradnji.