Osnovice, koeficijenti, naknade, paušali, putni troškovi, dnevnice, odvojeni život, topli obrok... Ovo su najčešće korištene riječi u bh. medijima nakon što je krenula lavina povećanja plata u institucijama vlasti na svim nivoima u BiH. Po pravilu sve što se često ponavlja brzo dosadi onima kojima je poruka upućena. Stanovnicima BiH gotovo da više ništa ne znači što oni koji ih predstavljaju primaju mjesečno desetak njihovih plata, niti mjere njihove rezulatate rada.
Ovdje je mnogo važnije ko od dobro plaćenih funkcionera navija za koju zemlju na Evropskom prvenstvu u fudbalu i da li je u udarnim infomativnim emisijama nekoliko puta ponovio koliko voli BiH ili Republiku Srpsku.
Dok god se narod hrani ovom šupljom pričom, nije ni gladan ni zabrinut, a da ne govorimo o njihovoj svjesnosti da administracija živi s njihovih leđa. Koji god funkcioner dobro obavlja svoj posao, a od toga imaju koristi građani koji su ga izabrli zaslužuje svaki fening koji mu se iz budžeta isplati. Problem je što u BiH rezultati rada ne vrednuju kao u ostaku razvijenog svijeta i što se većina ljudi obrela u strukturama vlasti zato što su bili stranački poslušnici, a ne profesionalci u poslu koji obavljaju. Zato se za bezbjednost brinu arhitekti, za saobraćaj ortopedi, a za revizorske izvještaje poslanici sa debelim dosijeima u tužilaštvu.
U narušenom sistemu vrijednosti normalno je da u zemlji sa 40 odsto nezaposlenih ne postoje socijalni programi, iako ima 14 vlada i budžeta.