Praznik rada u Trebinju su proslavili izgleda, uglavnom, neradnici jer radnicima i onima koji sa Biroa za zapošljavanje priželjkuju da se uvrste u ovu kategoriju - nije bilo do slavlja.
Gro radnika u Trebinju još predstavlja Industrija alata, koja, osim dodatka Swisslion u svom nazivu, od privatizacije nije dobila ništa drugo, a radnici tvrde da im je mnogo oduzeto.
Oni tvrde da je kupovina njihove fabrike i cijena od 10 miliona evra u startu bila nerealna, jer je novi vlasnik Rodoljub Drašković toliko dobio samo u zemljištu na kome su fabrički pogoni i onom koje je ova tvornica kupila radi pravljenja zgrada svojim radnicima. Sada na njemu Drašković pravi i prodaje stanove.
To bi ovi, kako za sebe kažu, robovi postsocijalizma nekako i preboljeli da nije onog neobezbijeđenog minimuma od 250 maraka zarade i cijene rada od 125 maraka.
Mnogi od ovih oko 1.200 radnika jedini su zaposleni u četvoročlanoj porodici, kojoj je za samo veknu hljeba i litar mlijeka potrebno više od 100 maraka mjesečno. Preostali novac mogu potrošiti na vodu i struju, pod uslovom da imaju krov nad glavom...
Radnike boli i to što se zaboravlja ko je ovaj grad "digao na noge", ko je izdvajao najviše kada je trebalo asfaltirati ulice, podizati mostove, ko i dan-danas ima najbrojniji aktiv dobrovoljnih davalaca krvi i na čija se vrata najviše kuca kada su ugroženi životi Trebinjaca.