Političari i funkcioneri u BiH imaju moderan vozni park, za koji bi im mogle pozavidjeti i najrazvijenije zemlje Evrope. Međutim, rudari u BiH rade s opremom i u oknima koja godinama nisu modernizovana.
To je samo jedan od paradoksa naše realnosti, koji bi možda nekome mogao zvučati i smiješno da ga svojim glavama ne plaćaju radnici koji moraju silaziti u 500 metara duboke jame kako bi zaradili za goli život.
Tužno je što će se sad, kako to biva poslije nesreće, svi sjetiti da kažu kako je neophodno podići nivo bezbjednosti na poslu, popraviti uslove rada, ulagati u zaštitu na radu...
Kada završe sa svojim izlaganjima, koja bi trebalo javnosti da pokažu kako su brižni, funkcioneri će se vratiti u svoje luksuzne audije i džipove da se malo prisaberu i provjere da li im je legla plata koja iznosi kao polugodišnja zarada nesrećnog rudara.
Nažalost, kako nas je vrijeme već naučilo, o nesreći koja je zadesila zeničke rudare, pisaće se još nekoliko dana i za širu javnost sve će pasti u zaborav.
Malo ko će se sjećati da je jedan zenički rudar poginuo u jami 14. marta, a 14 njegovih kolega je povrijeđeno.
Porodica nastradalog rudara Almira Babića će nastaviti da se bori za svoj život kako zna i umije, ne uzdajući se mnogo u pomoć države, a funkcioneri će nastaviti uživati u svojim limuzinama i visokim platama, koje nikada ne bi imali da nema ljudi koji silaze u jame i svaki dan svoj život stavljaju na kocku.
Pozdrav srećno za sve rudare, koji rade najčistiji posao u ovoj zemlji.