Od kako je sedam rudnika mrkog uglja u Federaciji BiH sredinom novembra prošle godine postalo sastavni dio koncerna "Elektroprivreda BiH", u njihovim proizvodnim pogonima teže i lakše povrijeđeno je više od stotinu rudara.
Kako je "brak" sklopljen, iz Uprave koncerna uglavnom se hvale rekordnim prihodima (u 2009. godini iznosio 944 miliona KM, a dobit 61,9 miliona KM), upisom rudničke imovine u svoje nekretnine, te najavama o investicijama u rudarske pogone.
"'Elektroprivreda BiH' planira u naredne tri godine u rudnike uložiti gotovo 250 miliona KM i da je ta vrijednost ulaganja osam puta veća nego što je godišnja amortizacija rudnika", riječi su generalnog direktora ovog koncerna. Njegova obećanja dala su nadu za oko 14.000 rudara kako bi u bliskoj budućnosti u utrobu zemlje mogli silaziti sa novim čizmama, lampama, rukavicama, a ne poput, u ponedjeljak, povrijeđenih 69 zeničkih rudara, koji su na 600 metara dubine bili bez minimalnih zaštitnih sredstava.
Iz svakog istupa čelnika pomenutog koncerna jasno se može zaključiti kako je zaštita rudara na zadnjem mjestu. Na prvom mjestu uvijek je produktivnost, a tek onda se mogu čuti riječi koje rudarske porodice žele: sigurnost i socijalni status rudara!
Tako će nažalost biti sve dok postoje heroji poput Refika Grašarevića, građevinca koji se 1999. godine vratio iz Njemačke i umjesto da kao mnogi gastarbajteri kupi sigurno radno mjesto, odlučio se spustiti u rudnik. Osim sigurne zarade, beneficirani ili dvostruki radni staž nešto je što privlači sve veći broj ljudi koji se odlučuju za rudarski poziv. Na takvu kartu igraju i oni koji na sav glas pričaju o jakom elektroenergetskom sektoru, a bez prisustva kamera ne nađu za shodno ni da posjete povrijeđene rudare.