Rudarska nesreća, koja je u nedjelju u crno zavila Brezu, podsjetila je na niz takvih tragičnih događaja koji su unazad nekoliko godina punili stupce crnih hronika u medijima.
Rad u rudniku odavno je sinonim za najteži posao, ali je, očigledno, jedan i od najopasnijih.
Međutim, suština problema je u tome što oni rudari koji život izgube na radnom mjestu uglavnom postanu samo jedan više statistički podatak.
Uprava rudnika se oglasi kako posluju po zakonu, policija saopšti da je uviđaj izvršen i da je istraga u toku, a sindikalci "zapjene" kako je neophodno povećati preventivne mjere i smanjiti opasnost na ovakvim poslovima.
Nešto kasnije, nesrećnog rudara se sjećaju samo članovi porodice... I radne kolege, koje, ispod zemlje, gdje im se bijele samo zubi, vjerovatno strahuju da se i njima ne dogodi sličan tragičan scenarij.
Ljudski život vredniji je od bilo kojeg postrojenja i bilo kolike zarade. Tačno je da bh. industriju trese ogromna kriza, ali, ipak, ne postoji opravdanje za rizik. Bolje je rudnik zatvoriti na onoliko vremena koliko treba za povećanje bezbjednosnih mjera nego da on bude potencijalni izvor smrti.
Ne želim da ulazim u to da li ima odgovornih za nesreću u kojoj se u Brezi plinom ugušio Sakib Tatarević. Pustiću da svoj potpis na istragu daju inspektori i policajci. Ali, imam pravo da primijetim da rudarske nesreće u našoj zemlji nisu rijetka pojava i da niko nema pravo da tuđe živote stavlja na točak (ne)sreće.