Od Hrvatskog narodnog sabora očekivalo se štošta, ponajprije nova samouprava, utemeljenje međužupanijskog i međuopćinskog vijeća, prekidanje veza s Federacijom, neposluh...
No, "dogodila" se rezolucija, gdje je u 11 točaka sažeta hrvatska prošlost, sadašnjost i budućnost ukoliko se ne izmijeni Ustav i Izborni zakon.
Rezolucija kao rezolucija, pak, ne govori ništa novo, što već nije kazano i ustanovljeno. Bitno je što će biti dalje, nakon rezolucije, o čemu se Božo Ljubić i Dragan Čović na konferenciji za tisak nisu jasno odredili. Imaju li lideri dva HDZ-a recept za rješenje hrvatskih problema, hoće li i kada utemeljiti međužupanijska i međuopćinska vijeća, kako će se ona financirati... Hoće li se otvoriti predstavništva tih vijeća u Vašingtonu i Briselu da bi se napokon počelo lobirati za Hrvate u BiH...
Sve su to nedorečena pitanja. Ako će Sabor rezultirati otvaranjem predstavništava u svijetu za lobiranje, za jačanje hrvatske pozicije u BiH, onda to treba pozdraviti. Opet, ako će rezolucija ostati samo mrtvo slovo na papiru, a Sabor služiti samo za jadikovanje nad posljedicama, a ne za uklanjanje uzroka, onda on Hrvatima nije bio potreban ni 2011.
Uopće nije upitno je li bilo potrebe za ovakvim događanjem. Naravno da jest, ali ne samo 2011, već svake godine, barem jedanput. Ove je godine onemogućeno da u federalnu vlast uđu oni koje su birali Hrvati, 2010. je Hrvatima takođe drugi narod izabrao člana Predsjedništva BiH, 2009. su Hrvati preglasavani... Dakle, potrebe za Saborom bilo je svake godine barem jedanput, da se jasno kaže kako je Hrvatima u BiH, bez strančarenja i sitničarenja. Značajno je da 130 novinara prenese da Hrvatima, koji žele živjeti u BiH, ovdje nije dobro. U tome je i ovaj Sabor uspio. Što slijedi dalje, ostaje vidjeti.