Razrušena saborna crkva u Mostaru, čiji ostaci ostaju simbol ratnog bezumlja, za samo jedan lijepi, sunčani dan izrasla je u simbol obnove i, možda, neke bolje budućnosti, ukazujući se kao svjetlo za izlazak iz ovog našeg mračnog tunela.
Kad je riječ o nekim stvarima, poput obnove crkve koje su, kao i druge bogomolje srušile budale kojima nije stalo ni do svoje ni do tuđe vjere, možda i nije lijepo pričati o novcu. Jer, mnogo više od tih 5,5 miliona maraka, koje su u subotu prikupljene za obnovu pravoslavnog hrama, nekada najvećeg u ovom dijelu Evrope, raduje i nadu daje sabornost i tolerancija koju smo vidjeli u Mostaru.
Najviši srpski, bošnjački i hrvatski zvaničnici, sportisti, uglednici raznih vrsta svojim prisustvom na konferenciji dali su poseban prilog razvoju toleranciji, rijetko viđen od rata naovamo. Za razliku od nekih ranijih, ovu konferenciju nije organizovala međunarodna zajednica, pa da se njihovo prisustvo i donacije tumače u tom kontekstu. Dakle, niko ih na to nije primorao, oni su tamo bili jer su to željeli.
Ovaj put, organizator je bio vladika Grigorije onaj pragmatični duhovnik, koji sjedište, dvor svoje eparhije želi da vrati tamo gdje mu je i mjesto - u Mostar. Zbog svega toga vrijednost konferencije, koja bi se mogla nazvati i sabornom, ima posebnu težinu i vrijednost, koja može da nas nauči da ovakve prilike mogu da i simbol bezumlja pretvore u nešto mnogo vrijednije.