Mladi u BiH svoje slobodno vrijeme sve češće provode igrajući igrice, te surfajući bespućima Interneta.
Zato ne treba da nas čudi ako tu i tamo neki klinjo zarad "lajka" na Facebooku zapuca iz pištolja u autobusu punom putnika ili napravi eksplozivnu napravu u svojoj sobi.
Još nismo dostigli evropske i svjetske "standarde" u vezi s ovim pitanjem, ali sat otkucava.
No, ništa od ovoga nije šokantno, koliko činjenica da gotovo u svakom slučaju te zabrinjavajuće postupke opravdavaju roditelji takve djece.
Prvo se, naravno, počinje u osnovnoj školi, kada učiteljica na ljubazan način skrene pažnju roditeljima na ponašanje njihovog djeteta, a za uzvrat nakon nekoliko dana dobije poziv kod direktora i razgovor u četiri oka.
"Nije on nikakav terorista, to je samo faza kroz koju prolazi", reče majka maloljetnika iz Kozarca koji je sa četiri godine crtao osakaćena tijela, a protekle sedmice u razred donio eksploziv iz kućne radinosti.
Dobro, lično bih volio da za deset godina taj maloljetnik postane ili dobar zanatlija, poput ostalih rođaka, ili visokoobrazovani stručnjak, pa da sa društvom komentariše "ludorije" koje je imao u mladosti, ali hoće li zaista biti tako?
Da li su ova zemlja, njeni entiteti, centri za socijalni rad i psiholozi dovoljno spremni da se uhvate u koštac sa ovim problemima? Da li smo mi kao roditelji dovoljno spremni da prihvatimo činjenicu da naša djeca ne odrastaju u "normalnim" okruženjima i da prave greške? Previše je pitanja, a samo jedan i to negativan odgovor.