Građanima BiH suđeno je, izgleda, da veći dio svog života provedu pred raznim šalterima. Rođenje, upis u vrtić i školu, vjenčanje, kupoprodaje, uplate, krediti, bolovanja i smrt. Sve to prođe kroz razne evidencije, a popratne aktivnosti su sakupljanje raznih papira, formulara, izvoda i fotokopija.
Udruženja potrošača izračunala su koliko troškova ima četveročlana porodica za razne administrativne poslove, ali niko nije izračunao koliko dana života prosječni građanin BiH provede pred šalterima.
Nije sporno što državne institucije zahtijevaju da svi podaci budu pohranjeni u evidencijama, ali onda bi trebalo da osmisle sistem u kome će takve evidencije biti dostupne onima koji obrađuju podatke, a ne da svaki građanin pojedinačno prikuplja gomile papira za najjednostavniji posao. I suviše su novca ti isti građani dali da bi se iz raznih budžeta jačale institucije kojima je prikupljanje i obrada podataka osnovna djelatnost da bi ponovo morali da rade tuđe poslove.
Ne treba ni spomnjati koliko je ljudi zbog tipografske greške matičara ili nekog drugog službenika moralo da prikuplja gomile papira da bi dokazali da se zovu Milan, a ne Mićan ili da žive u Ulici Terezije, a ne Terazije. Mnogi nisu u stanju da dokažu ni da su živi, dok neki uz dobro poznanstvo mogu da dokažu da su prvoborci iako nemaju ni dana ratnog staža. Uzrok svih problema šalterske sudbine građana BiH su takse, cijene formulara i uplatnice. Država živi od poreza, a poreski obveznici i umiru ostavljajući koju marku takse za smrtni list.