Jedan neopravdan čas izmijenio je profesorici banjalučke Tehničke škole Milki Kukolj život... Radeći svoj posao, upisujući neopravdan čas učeniku koji izostanak ničim nije opravdao, Kukoljeva je pretučena, zauvijek istraumatizirana i ponižena. Posao, kome je godinama posvećena, sad predstavlja mjesto straha, ružnih slika i sjećanja.
Obijesni petnaestogodišnjak, izrevoltiran zbog neopravdanog časa, naočigled svojih ravnodušnih drugara, išamarao je krhku profesoricu i, što je najtragičnije, prošao nekažnjeno. Sam se ispisao iz škole i, ko zna, možda sad u nekoj drugoj školi teroriše profesore. Reakcije na ovaj incident su vrlo slabašne, škola nije obavijestila policiju niti javno osudila cijeli slučaj.
Valjda se čeka da vrijeme zataška težinu incidenta. Da cijeli horor nije snimljen mobilnim telefonom na tom času, vjerovatno bi tako i bilo. Zataškano.
Društvo u kojem ovakvo nasilje prođe gotovo nezapaženo, palo je na samo moralno, ljudsko i pravno dno. Očigledno je podbacila osnovna ćelija društva, porodica, pa onda cijeli sistem koji se nije izborio s činjenicom da u ratnim i postratnim godinama maloljetnici divljaju i terorišu po školama, a profesori strepe da ne izazovu bijes tinejdžera. Ako je neopravdan čas izazvao ovakvu reakciju, strašno je i pomisliti šta bi izazvala jedinica u dnevniku ili, ne daj bože, na kraju godine?!