Bilo je potrebno "samo" dvadeset godina pa da malo zdravog razuma napokon stigne i na Balkan. Umjesto daljeg natezanja sa Srbijom, novoizabrani hrvatski predsjednik Ivo Josipović, svega nekoliko časova nakon objavljivanja rezultata izbora, najavio je mogućnost povlačenja tužbe za genocid, na koju je Srbija odgovorila i kontratužbom.
Predsjednik, istina, nema ingerencije da to sam konkretno i uradi, te njegovu izjavu treba prije posmatrati kao simboličnu najavu nekih novih vjetrova koje taj uglađeni kompozitor i pravnik sa sobom donosi.
Ovaj prvi predsjednik Hrvatske koji je u politiku ušao nakon krvavih ratova devedesetih, čini se, sasvim je pragmatično shvatio da istjerivanje na čistac ko je više, a ko manje kriv neće na koncu donijeti ništa do još veće mržnje i otežavanja normalizacije odnosa koja ionako ide presporo.
Umjesto međusobnim ubijanjem, etničkim čišćenjima, bombardovanjima i tužakanjima po međunarodnim sudovima, Srbi i Hrvati treba svaki zločin da individualizuju i osude počevši od sopstvenih redova. Eventualno međusobno povlačenje tužbi svakako ne bi smjelo da bude razlog niti alibi za odustajanje od toga. Jednom za svagda i konačno treba osuditi sve odgovorne za zločine, razmijeniti pokradeno, prekinuti opstrukciju povratka, bez odgađanja vratiti svu privatnu imovinu i obračunati se sa svim drugim avetima prošlosti. Vlade obiju zemalja trebalo bi u tom slučaju da sačine i sporazum u kome bi pobrojale činjenice oko kojih se slažu i one oko kojih se ne slažu kako bi to bio jedan kvalitetan i vrijedan dokument za pokoljenja.
Jedino politika međusobnog uvažavanja i tolerancije može poboljšati odnose i donijeti budućnost po mjeri svakog čovjeka.
To je najmanje što duguju generacijama koje dolaze.