Izmještanje Osnovne škole "Čapljina" za učenike srpske i bošnjačke nacionalnosti u nekadašnji logor za nehrvatsko stanovništvo očita je provokacija i još jedan u nizu dokaza da je BiH daleko od zemlje koja se može podičiti tolerancijom i međusobnim uvažavanjem različitosti.
Reakcija roditelja bošnjačke i srpske djece pokazala je da su rane iz prošlog rata još rovite i da će teško prihvatiti odluke o segregaciji i to baš onih koji pripadaju istom narodu kao i njihovi mučitelji, koji su nehrvate iz Čapljine zatvarali u logore.
Ali, nije problem samo Čapljina i lokacija za izmještanje osnovne škole, koju je odabrala općinska vlast u Čapljini. Problem je što sva tri naroda u svakoj prilici ističu svoju nacionalnu pripadnost, žele da pokažu da su, u nekim područjima, nadmoćniji, a u drugim obespravljeni. Problem je što nemamo našeg jezika, nego tri jezika za tri konstitutivna naroda, iako se međusobno jako dobro razumijemo.
I nedavni napadi na dva učenika u Žepču, Bošnjaka i Hrvata, i reakcije koje su uslijedile, pokazale su da Čapljina nije usamljen primjer gdje dominira mržnja. I, ne samo da mrze oni koji su bili žrtve, nego mrze svi. Po svemu sudeći, mrziće i još nerođene generacije, jer u BiH je postalo normalno da djecu odgajaju da ne poštuju "njih", već samo "svoje".
A s takvim razmišljanjem i razdvajanjem po nacionalnoj pripadnosti nećemo daleko dogurati. Takav, zaostali, mentalitet ne mogu promijeniti stranci, čak ni ucjenama o željenom ulasku u EU i uspostavljanju bezviznog režima. To moramo uraditi mi, Bosanci i Hercegovci.