Ono što u Hercegovini ne izgori u jednoj požarnoj sezoni - izgori u drugoj, a ciklus se, kažu, ponavlja svake četiri godini, tako da, kada se stvari banalizuju, vatrogasci koji gase i radnici Centra za gazdovanje kršom koji i gase i pošumljavaju, rade u stvari pomalo sizifovski posao.
Stanislav Čađo, ministar MUP-a RS, međutim, odlučno tvrdi da nema isplativosti za kupovinu barem jednog kanadera, čak ni na nivou države.
Mnogo manja Crna Gora drugačijim očima gleda na tu isplativost i ima svoje "air traktore" koje, doduše, pozajmljuje i susjedima, ali samo onda kada njima ne trebaju, dok naš zapadni susjed, Hrvatska, djeluje samo onda kada njima treba, odnosno, kada su požari u blizini njihove granice.
Štete u hektarima izgorene šume u sirovini nisu velike kada se gledaju u kontekstu sa bh. šumama, dok ekološke štete niko ne procjenjuje, niti to može. Šta će ubuduće udisati Hercegovci, malo se ko uistinu ozbiljno brine, kao i što je malo ko zabrinut što se požarima osiromašuje i životinjski fond, uništava pčelarstvo, ljekovito bilje i sve one privredne grane koje su u vezi sa šumskim staništima.
Za glavu se hvatamo tek onda kada istrijebimo pojedine vrste šumskih životinja i kada ono malo stanovništva protjeramo iz sela, jer su im izgorjeli plastovi sijena ili još nepokošene livade, njive sa voćem i povrćem ili ih je jednostavno na smrt preplašila vatra u ionako opustjelim selima. Zbog svega toga bi nam bio potreban jedan kanader ili barem kvalitetnija vatrogasna oprema, makar se zbog toga morali odreći i nadlijetanja požarišta helikopterima, ili drugih skupih putovanja u oba nam entiteta. Tako bismo se, na kraju krajeva, mogli pohvaliti barem jednim uspješnim zajedničkim međuentitetskim projektom, ne držeći se stalno poslovice da "kuće gore, a babe se češljaju"