Zašto bi nekoga čudilo to što su veći gradovi puni kao šibice, dok seoska ognjišta ostaju prazna, ako se zna da je bavljenje poljoprivredom, nekada profitabilnom djelatnošću, postalo isto što i igranje ruskog ruleta?
Na muci su tokom proteklih godina bili zemljoradnici, kojima su njive opustošile suše i ostale nepogode, a dramatična sudbina sada je zadesila i farmere iz RS, koje je, osim nedostatka hrane, nasikiralo i drastično poskupljenje veterinarskih usluga.
Veterinari su, naime, uduplali svoje cjenovnike, pa farmeri imaju dvije opcije - ili da odriješe kesu i plate ili da puste grla da uginu.
Dok oni kojima su ruke prepune žuljeva, a čela okupana znojem, grčevito pokušavaju da unovče teret koji su podnijeli na sopstvenoj kičmi, gotovo svakog mjeseca im se steže nova omča oko vrata, zbog koje je bavljenje agrarom postalo besmisleno.
A paradoks se ogleda u tome što upravo oni, koji na najvećoj žegi zarađuju u usijanom traktoru, masovno hrane svoje najbliže u gradovima, koje nasikira ako, primjera radi, kablovski operater na pola sata prekine emitovanje nekog programa.
Na selu nema ni praznika ni sveca, ni početka ni kraja radnog vremena, jer štala i njiva ne mogu da čekaju. No, oni koji najviše rade, najmanje imaju.
Političari će kad-tad morati da shvate - ako se ne bude više ulagalo u ruralne sredine, u gradovima će se početi umirati od gladi.
Ukoliko se dopusti da poljoprivrednici pate od glavobolje zbog poskupljenja goriva, sjemena, vještačkog đubriva, te usluga veterinara, selo će nastaviti da izumire, a to će se i te kako odraziti i na urbana naselja.
Pogledajte puteve u petak popodne - na izlazima iz gradova vlada saobraćajni kolaps. Isto je i u nedjelju uveče, pošto se vozila vraćaju iz sela, ali se kreću dosta sporije, jer u prtljažnik ne može da stane više ni čačkalica.