Iako u RS postoje veliki potencijali za razvoj seoskog turizma, oni ostaju samo propuštena šansa.
Iako brojna sela oduševljavaju strane goste, oni ih ipak rijetko posjete zbog, između ostalog, nedostatka smještaja i neupućenosti lokalnog stanovništva u značaj turizma, te njihove uloge kao domaćina.
Naime, dok stanovnici ruralnih područja u zemljama u "komšiluku" zarađuju pozamašne cifre od posjetilaca, to bi željeli i domaćini u našim selima, ali niti znaju kako privući posjetioce, niti imaju uslove za to. Nema im, čini se, ko ni pomoći.
Posjetiocima je potrebno obezbijediti puteve do određene destinacije, smještajne kapacitete, mjesto za kupovinu, kvalitetne sadržaje neposredno uz mjesto boravka...
U tome, ruku na srce, "kaskamo" za zemljama u okruženju.
Turisti neće doći samo zbog, na primjer, seoskog sira i kajmaka, dobre šljivovice, nadaleko čuvenih mrkonjićkih kosa varcarki, unikatnih rukotvorina od vune s Manjače, ili svježeg vazduha oko Kneževa/Skender Vakufa.
U turističkim organizacijama kažu da prvenstveno stanovništvo treba naučiti kako da se ponašaju prema turistima. Međutim, za ovu privrednu granu se izdvaja malo novca.
Zaokupljeni problemima zbog sveopšte krize, nadležni se "bore" s prečim problemima: otvaranjem novih radnih mjesta, redovnom isplatom plata, penzija, invalidnina...
Umjesto da donese zaradu ionako masovno nezaposlenom seoskom stanovništvu, ruralni turizam će očito na marginama sačekati neko bolje vrijeme.