Procjenjuje se da se od rata naovamo iz BiH iselilo barem milion ljudi.
Procjenjuje se, takođe, da bi barem dvije trećine mladih otišlo kad bi im se pružila prilika. Otišli bi i medicinski radnici, s obzirom na to da su jako traženi u Njemačkoj. Iz BiH bi emigrirali i radnici deficitarnih zanimanja u Austriji. Otišli bi studenti na mastere, hemičari na evropske institute, majstori jake struje i radnici na bauštele, vojnici u zaštitarske agencije, a bravari u italijanske fabrike. Drugim riječima, otišao bi svako ko ne pripada nekoj od domaćih elita koje čine sve da održe ovaj neodrživi sistem koji radi samo njima u korist.
Odakle onda toliko čuđenje što najmarginalizovaniji među nama, najčešće Romi, zloupotrebljavaju sistem azila u zapadnoj Evropi kao posljednju slamku spasa kako bi koliko-toliko dostojno živjeli, pa makar i na nekoliko mjeseci? Zna li iko od tih kritičara kako ti ljudi žive? Često skoro bez ikakvog krova nad glavom, bez asfaltnog prilaznog puta, obavezne zdravstvene zaštite i garantovane penzije. Ono što je čudno je što ti kritičari prst upiru na BiH, iako, barem u ovom slučaju, država stvarno ništa nije kriva. Osim ako neko ne očekuje da graničari "odokativnom metodom" procjenjuju ko je krenuo u Grac u šoping, a ko u minhenski biro za podnošenje azila.
Ukoliko se ostvare najave njemačkih medija da će buduća njemačka vlada BiH deklarisati sigurnom zemljom, zahtjevi za azil će se rješavati po kratkom postupku, a umjesto stotina evra mjesečnih naknada, podnosioci azila će dobiti autobusku povratnu kartu i pratnju do najbliže šengenske granice. I problem će, konačno, biti riješen.
Desetine hiljada unesrećenih bez perspektive moraće smisliti neki novi fazon da pobjegnu. Ja uopšte ne sumnjam da će ga naći.