Haris Silajdžić ponovo se usprotivio sklapanju ugovora između BiH i Srpske pravoslavne crkve, uprkos tome što je to, praktično, svršena stvar.
Nakon što je ranije potpisan sličan ugovor sa Vatikanom, svoj potpis na ugovor sa SPC 20. avgusta stavili su Komšić i Radmanović, čime je on usvojen, bar što se tiče Predsjedništva.
Međutim, Silajdžić u već prepoznatljivom maniru i dalje tvrdoglavo insistira da se ugovor sklopi kako je on to zamislio. To čini u tolikoj mjeri da bismo se morali zapitati da li njemu smeta sam ustavni osnov za ugovor (kako kaže - `SPC tretira kao državu`) ili mu, generalno, nešto ne sjeda SPC sama po sebi.
Toliko insistiranje na ustavnom osnovu, ovom ili onom - u situaciji kad ostala dva člana Predsjedništva ne vide ništa sporno u tome - tjera na zaključak da Silajdžić ovakvim potezima samo vuče zemlju u nove podjele i to u trenutku dok su mu usta puna Bosne, multikulturalnosti i multietničnosti.
Do tih ciljeva ne može se doći suprotstavljanjem svemu što počinje na `S`, valjda mu je to jasno. Naravno, to važi pod uslovom da on iskreno teži ka proklamovanim ciljevima.
Ali, možda Silajdžić ima neki drugi plan, kojem je `multi` samo kamuflaža za stvarno pakovanje.